недеља, 28. јул 2019.

Znanje bez reči

          U detinjstvu se nisam borila protiv vaspitanja, već protiv načina na koji me vaspitavaju. Borila sam se protiv onog  : mora da bude kako svi ostali rade i kako se ostala deca vaspitavaju. Samo je baka meni prilazila onako kako je trebalo, jer je bila vodjena instiktom i imala je svoj svet vrednosti koji je sastavila učeći direktno iz prirode ili od ljudi koji su učili direktno iz prirode. 
          Od malena sam jako senzitivno osećala život i dobijala jasne informacije i pre nego što sam mogla ta osećanja da objasnim rečima. Nešto kao znanje bez reči. Jasno, potpuno i slikovito, sa puno objašnjenja kroz sva čula ali, bez mogućnosti da to još nekom objasnim ili prenesem kroz reči. Otud moje buntovništvo u mladosti. Iz nerazumevanja. Kada bih nekom pokušala da objasnim šta osećam ili zbog čega sam takva kakva sam, oni bi me često pogrešno razumeli. I uvek kada sam se žestoko bunila protiv nečega, imala sam, i još uvek imam, kristalno jasan osećaj zašto to radim, ali nemam baš uvek reči kojima bih opisala zašto to radim...            
          Uvek mi je bilo komplikovano da ispričam svoje misli, jer nema tih reči koje već nisu rečene i reči koje ljudi već nisu čuli, a da mogu da ih povežem sa time šta hoću da kažem. Reči često pokvare sliku onoga šta želim da objasnim. Dešavalo se, a i još uvek se dešava, da ljudi pogrešno shvate šta im govorim, projektujući u moje neizgovorene reči sliku koju oni imaju o sebi. U tim konfilktima ljudi zaista nehotice iznesu ispred mene svoje najjače strahove, potisnute želje i neostvarene ciljeve i to sve projektuju kao moje misli, a da ja to nisam ni pomislila... 
          Moji osećaji kroz čula se pojave kao sitne vibracije koje proživi moje telo... istovremeno kada osetim da je nešto dobro i ispravno kroz telo mi prodje neka snažna vibracija koje telo doživi kao dodatnu energiju i optimizam, a kada osetim da nešto nije u redu, to primam kao neprijatne vibracije što se fizički odrazi na moje telo i stvori neku vrstu traume... to jednostavno ne mogu da ignorišem, i to je jedini razlog zbog čega ja živim skroman i povučen život okrenuta porodici i sebi.
          Oduvek živim po svojoj zamisli a teško pustam ljude u svoj život. Retko ko uspeva da me razume. Kada i pustim nekog blizu sebe to je zato što sam procenila da može da me razume i da mogu sve da mu kažem. 
          Živim život onako kako osećam da treba, bez sumnje u Božiju promisao , verujući da nas čuva celi univerzum, i da jednostavno sve mogu da uspem ako radim kroz trenutni osećaj i punim srcem. Postoje velike šanse da nešto ne uspe ako se radi po principu "moraš tako, tako se to radi" jer se oseća odredjena hladnoća u tom radu.  

          Ljudi očigledno nemaju poverenja u sopstvene mogućnosti. Većina ne veruje da sve može da se sazna samo ako se osluškuje život. Većina ne veruje u znanje bez škole. Većina ne posmatra svoj um kao univerzum, već kao jedan beli organ odredjenog kapaciteta i male jačine. 

          Govorim o znanju bez reči, dok većina teži znanju kroz reči.
          
          Zamislite koliko je teško osećati nešto toliko jako i jasno a ne biti u mogućnosti da to nekom objasnite rečima? Ne zbog toga što vam je rečnik oskudan ili ste mladi, već zbog toga što možda ne postoje reči kojima bi se opisalo to znanje bez reči...  Osećaji kojima nisu potrebna verbalna objašnjenja... jasni osećaji... usmeravanja kroz život. Ono unutrašnje koje nije prošlo školovanje, već je takvo došlo na ovaj svet... 
          Meni je verbalno uvek bilo otežano, za razliku od čulnog, koje je uvek bilo izuzetno pojačano i u prvom planu. Zato se oduvek borim protiv nametnutih pravila koje su ljudi smislili da bi kontrolisali ljude. Ja to tako vidim.
          Svako treba da uči kroz sopstveno iskustvo... ne nametnuto, već ono proživljeno, jer reči pre iskustva su plitke, a naučena lekcija nema tu težinu i jasnoću. 
          Svako se rodi sa misijom i svi mi odbacujemo tu misiju prihvatajući pravila koja nam se nameću. Pri tom ostajemo zarobljeni u nekom filmu koji nam se ne svidja, ali glumimo do kraja, živimo po pravilima, da se ne kaže ovo ili ono, a sve vreme potisnuta podsvest u nama plače i oseća se nesigurno. Većina oseća da to kako živi nije život kakav želi da živi, da može drugačije, ali je prisutan strah i sumnja u uplašenu i potisnutu podsvest kao jedino u šta većina može da se uzda ako se suprostavi pravilima.  

          Nas od malena usmeravaju ka školi misleći da je to jedini ispravan način učenja.  I svi u to poverujemo. Uvuče se strah od svega sa čime nismo upoznati kroz školovanje. Čak i kada se pojavi unutrašnji glas mi ga ignorišemo, jer smo u strahu. Sumnjamo u sebe. Sumnjamo u spostveni kapacitet i sopstvena čula koja su sa razlogom toliko kompleksna i veoma zanimljiva... tu su da nas vode kroz život. 

         Koliko samo možemo da učimo od životinja! Koliko samo posmatrajući odredjene biljke i njihove karakteristike, insekte i sve ono što je oko nas! Prestali smo prirodu i pouke iz prirode da doživljavamo kao važne.  Igrnorišemo svesno sve prirodne osećaje plašeći se njih i kako će to izgledati u očima drugih ljudi.

         Umesto da svetlimo, mi glumimo.
         Ostaje samo to da svojim delima objasnite ono što neko očekuje da mu se pojasni logikom. 

         
Upravo deca sa autizmom su tu da nas okrenu da kopamo po sebi i nadjemo uzrok zbog čega je sve to što oni nose kao poruku prisutno baš u našem životu. Sima meni daje odgovore koje sam oduvek tražila i možda ja malo bolje razumem Simu jer sam oduvek živela kroz čula više nego kroz govor (kao lutajući čudak bez dijagnoze😄) , ali verujem da u svakoj porodici u kojoj postoji dete sa autizmom, postoji i ogroman razlog zašto je to dete baš tu. Većina  roditelja podsvesno i zna da je to tako ,ali ih zastrašuju reči kojima se opisuje autizam, kao i stručnjaci koji nisu iskustveno prošli kroz problem zvani autizam već su o tome učili u školi, a to je nešto što se i dalje istražuje i niko nema jasnu sliku o tome... 
Zastrašeni dijagnozom, tragajući za lekom i rešenjem van kuće, gubimo svu konekciju sa detetom, jer lek je upravo u kući i rešenje je upravo u nama.

Zato ja kopam po sebi ovoliko...

                                                                 
                      Irena Panajotović Pešić

субота, 27. јул 2019.

Eksplozivna psihologija prirode čoveka

  (Zabeleženo u toku jednog razgovora sa Irenom i kroz analizu važnih životnih situacija u procesu sazrevanja uma i svesnosti čoveka)                                            



 Procese sazrevanja svesnosti, kako emotivno, tako i umno, kroz koje smo i mi takodje prošli, kao i procese kroz koji prolaze ljudi sa kojima smo dolazili u kontakt, nije pogrešno nazvati nervnim slomovima. To su veoma jaki i potpuno neophodni trenuci preklopnice, momenti za nadogradnju mozga, ili da kažemo, stvaranje konkretnije i mnogo harmonizovanije veze izmedju fizičkog i energetskog tela, izmedju logike i osećanja čoveka.

 Instaliranjem ovog novog sistema svesnosti (koji je uvek tu ispod svih naših površnosti koje prihvatamo preozbiljno i prisutan je u vidu visoko harmonizovanih vibracija postojanja kojima svi težimo), otkrivamo lepotu i smisao života u sadašnjem trenutku.
Instalaciji novog prethodi bolan i veoma snažan trenutak gašenja prethodnog sistema uma.
Dakle nadogradjivanje ne ide kroz san, nego kroz pad postojećeg sistema u budnom stanju , ili da taj trenutak nazovemo Gašenjem Neprekidnih Procesa Nesigurnosti, zbog kojih se osećamo zatvorenim pred svim Lepotama postojanja.
Kroz fizički proces gledano, osećanja su jako slična Epi napadu. Eksplozija, kao posledica previše nepotrebnih informacija u mozgu. Ali to je takodje i trenutak poniznosti. Kada možeš da kažeš izvini i osetiš koliko je moćna ta reč i koliko toga menja.
E sad, šta je tu važno prihvatiti... trenutak bola je prirodan proces prekida postojećih veza uma i tela, utemeljenih isključivo na osećaju da se raspadamo u očima onog koga volimo... A ono što se zaista dešava kroz oči koje gledaju taj proces, jeste transformacija čoveka iz osećaja bezvrednosti u osećaj slobode.
Krajnji cilj i nova svesnost vrede svakog bola kroz koji čovek prodje na tom putu...  osećanja ljubavi prema osobi koja nam je pomogla u tom procesu takodje budu pojačana, ali neobavezujuća...

Isto se to dešava i u toku životnih situacija koje imaju silu da rasparčaju čoveka i opet ga sastave, a tiču se zdravstvenih problema, finansijskih i svih ostalih koje nas zadese u životu.

Svaki trenutak, svaki razgovor i svaka situacija je tu sa razlogom, a naše je samo da ih prihvatamo, analiziramo i učimo iz njih.



                                                                                                                             Pričala: Irena,
                                                                                                                      Beležio: Momčilo Pešić.

четвртак, 18. јул 2019.

Otvaranje očiju

          Sve je promenljivo. Čak i razmišljanje ili stavovi o nečemu u šta je nekoliko prethodnih generacija ljudi verovalo, može se ispostaviti da su bile samo informacije  oblikovane tako da posluže formiranju ideje u koju je bilo neophodno da većina ljudi poveruje . Možda se ljudima  manipuliše  putem informacija koje smo obavezni da prihvatimo kao važne  deliće jedne sasvim obične stvarnosti u kojoj je sve unapred osmišljeno i isplanirano, tako da niko ne mora da se muči razmišljanjem, i pitanjima o svetu oko sebe? 
          Svest čoveka je zaista nešto jedinstveno u prirodi jer na svest čoveka se može uticati i može biti izmanipulisana. I kod ljudi, i kod životinja ili bilo kojeg drugog živog bića, svest je tačno i unapred pripremljena na sve ono šta je neophodno kako bi živelo, ali su se roditelji koji su odbacili znanje svojih predaka i potisnuli svoju intuiciju, svojski potrudili da nam sve ono što instiktivno  donesemo sa sobom na ovaj svet, izbrišu ili potisnu toliko duboko u podsvest da gotovo svako od nas provede život u konstantnom haosu osećajući se nesposobno ili bespomoćno, potiskujući nesigurnosti.

           Gradovi poseduju jednu zaista posebnu vrstu iluzije. U svakom preterano naseljenom mestu sve se  vrti oko para. Posao. Pronaći i zadržati. Ne započinjati sopstveni posao, već pronadji sigurnost u radu za nekog ko je već neko i nešto. Nepregledne mreže poslovnih interakcija. Nezaustavljiva sila proizvodnje svega i svačega. Ponuda bez potražnje. Proizvodnja bez kontrole. Masovna eksploatacija pogrešnih prirodnih resursa, kao i vrlo pažljivo isplanirano skretanje pažnje sa svega što može doneti napredak. Zatupljivanje ljudskih mogućnosti idealizovanjem novca kao jedinog Boga koji garantuje dobar i ispunjen život. I ljudi su prestali da postavljaju pitanja...  Sve je postalo jasno. Ili radiš i dobro zaradjuješ, ili zaradjuješ malo, ili uopšte ne radiš pa se snadji na asfaltu bez stana, garderobe i hrane.            Takva stvarnost, veštačka od početka svakako da je vremenom nužno razvila i onu svoju još tamniju stranu... izolovani u lažnoj veličini formiranoj na osnovu novca koji zaradjujemo ili posedujemo, postajemo stranci jedni drugima, u konstantnom strahu jedni od drugih, ujedinjeni jedva sportom ili nekim gigantskim osećajem nacionalnog identiteta... Haos kao apstraktni zatvor u koji smo uvučeni sasvim plitkim ali ozbiljnim vaspitanjem.

          Gde je zapelo i kako se vratiti onim izvornim osećanjima tolerancije, razumevanja, ljubavi i uzajamnog poštovanja bez očekivanja nagrade?
          Kada se zagledamo u sopstveno jezgro, da li smo zadovoljni sobom?  Može li iko od nas da govori o sebi bez da se opisuje na osnovu onoga što je postigao ili nije, uklapajući se u finansijski model kao jedini ideal postojanja?

          Ja mislim da su pitanja duhovnosti, a pri tom ne mislim na religijsku duhovnost, svesno gurnuta u stranu, kako bi napravila mesta za površnu ali sasvim dramatičnu ideju o čoveku gledanom kroz dostignuća i doprinose društvu  .. I to je sasvim normalno danas.  Ali ja od svojih najranijih dana imam jak otpor prema svemu što je društveno normalno.

          Uvek sam jasno osećala da sve što se nameće kao obavezno, uopšte nije obavezno, pa čak ni dobro za mene. Nekako sam uvek gledala kroz budućnost i dokle će sve to čime sam okružena da ide? Uvek sam imala osećaj da će sve to da pukne , jer apsolutno sve deluje lažno. Sve je prazno, isfolirano, preoblikovano, umontirano u jednu lažnu stvarnost i imala sam oduvek jak osećaj da  može drugačije. Jesmo li zato stvoreni? Da se materijalno osiguramo i stvorimo potomke koje ćemo isto tako da vaspitavamo?  Tim procesom, postajemo sa svakom generacijom sve manje skromni, a sve više halapljivi za novcem i materijalnim užicima.
          Sasvim mali broj ljudi danas uživa u izvornim stvarima i vidi zadovoljstvo u stvaranju nečeg lično svog,  svojim rukama. Sasvim mali broj ljudi  oseća radost ličnog iskustva kroz stvaranje, bilo hrane, garderobe ili bilo čega neophodnog za prostor u kojem se živi.
          Čini se da ljudi samo nemaju vremena da nešto promene, ali zapravo, niko i ne želi promene. Misle da je posao koji rade nešto najbitnije u njihovim životima i da, ako taj posao izgube, postaju niko i ništa.
          Dokle god je čovekova žudnja samo za materijalnim, čovek srlja u sopstvenu propast, kao i propast celokupnog čarobnog sveta koji nas okružuje. 
          Upravo zbog jurnjave za novcem, gubimo vezu sa stvarnošću, prirodom i samim sobom. Uništavamo realnost, zarad novca koji je izmišljena pojava. Zato je život kakav znamo postao iluzija van kontrole.

          Lagano, iz našeg DNK briše se prirodni urodjeni instikt za životom u prirodi, jer su se toliko mnogo generacija pre nas potrudile da to izbrišu iz svoje dece i usmere ih na put institucija. Škola kao jedini ispravan model odrastanja. Posao kao jedini ispravan izvor prihoda i model zrelosti. Penzija kao jedini ispravan model i sigurnost u starosti. Škola je postala merilo inteligencije, posao merilo uspeha u životu, a visina penzije jedini dokaz o pametnim i uspešnim odlukama u životu.

          Gde je mudrost koja se prenosi sa generacije na generaciju?

          Čim dete pošaljemo u školu izgubimo vezu sa njim. Deca gube vaspitanje u školi, ne stiču ga, jer upijaju znanja koja nemaju veze sa stvarnim životom. I tako, najbitiniji deo detinjstva, deca provedu odvojena od porodice,  deformišući sebe osećanjima nižih ili viših ličnih vrednosti na osnovu ocena i uporedjivanja sa drugom decom.
          Ranije se u kućama naših dedova vaspitanje dobijalo sa svih strana... i od ukućana, i od komšija i od rodjaka, pa i od svih ostalih iz sela. ljudima sa sela je oduvek bilo važno da deca budu pre svega vredni i dobri ljudi kada odrastu, jer je najbitinije bilo sticati radne navike od malena i biti pošten u direktnom kontaktu sa prirodom.
          Ljudi sa sela se nisu plašili starosti, jer su živeli  ispravno i vaspitavali  su decu ispravno.
          A onda su deca sa sela došla u grad, u potrazi za boljim i lakšim životom, smatrajući da je život i rad na selu težak.
          E tada je nestala i sva ona izvorna radost življenja i čovek počinje da misli samo na sebe... zaboravlja odakle je došao, gubi konekcije sa predacima i okreće se samo sebi. Svoje dete vaspitava da bude još uspešnije  u tome da postigne što više, a sebi gleda da obezbedi penziju jer zna da će i njegovo dete jednog dana da ode, kao što je i on otišao ostavivši roditelje same na selu...

                                                     
          Ja sam oduvek bila prepuna pitanja. A kako sam najviše volela da provodim vreme kod bake na selu, a nju nikada nije mrzelo da mi odgovara na mojih milion pitanja, još tada sam shvatala čega više neće biti kada ne bude bilo ni starih ljudi na selu:  Neće biti znanja koje se ne uči u školi a koje je jako bitno za naš povratak prirodi. 

          Sa jedne strane sam imala materijalnu sigurnost u gradu zahvaljujući tatinim roditeljima koji su živeli u inostranstvu ali sam se osećala zatvorena. falilo je nešto. , Sa druge strane na selu sam imala duhovnu sigurnost i slobodu. Iako na selu nisam imala nikakve materijalne ugodjaje, ništa mi nije nedostajalo. Imala sam osnovno, a to je oduvek bilo najbitnije:  Topla kuća, hrana i garderoba koju je baka sama šila ili plela. Oduševljavala sam se njenim načinom života, iako je bila sama bez dede koji je rano poginuo. Nikada nije bila depresivna niti tužna. To na selu jednostavno nije moguće. Radovala se svakom mom dolasku i deljenju svojih životnih priča sa mnom, a ja sam sve to upijala znajući da će jednog dana to da mi znači više od svega što učim u gradu. Ispitivala sam je o svemu onome što je bilo bitno za jedno samoodrživo domaćinstvo i život na selu. Sa 6 godina sam naučila, da pletem, vezem, tkam, da heklam i da obradjujem zemlju.
          Nisam samo sa bakom pričala o životu. Svi su u selu rado delili svoja znanja sa mnom, a meni je bilo zanimljivo da uporedjujem razna iskustva odraslih. Svi su toliko slikovito pričali o životu, da to nisam mogla da uporedim ni sa jednom knjigom koliko god da je bila dobro ilustrovana ili opisno napisana. Lakše mi je bilo da pamtim usmena i lična iskustva osećajući  da je to stvarno znanje.

          U gradu niko nije znao da odgovori na mojih milion pitanja vezanih za život u gradu, niti je nekog zanimalo da mi odgovara na pitanja. Recimo na času matematike, kada god bi se učila neka jednačina ili nejednačina, ja  bih momentalno izgubila pažnju i pokušavala da zamislim moje roditelje ili baku i tu životnu priliku gde bi oni mogli da upotrebe tu jednačinu ili nejednačinu. Nisam dolazila do rešenja. Sve jednačine ili nejednačine su meni bile nerešive. Kada bih pitala nekog o tome zašto je to važno da znamo, govorili su mi "Ćuti i uči..."

          Takodje, na času engleskog jezika, umesto da pratim šta govori nastavnica, pažnju mi je privlačio njen izgled. I tako provedem ceo čas analizirajući zašto je obukla narandžaste cipele sa štiklom, zašto narandžasti karmin, zašto je ofarbala kosu u narandžasto?
          Nisam razumela tu potrebu žena da se ulepšavaju  i zašto i kome pokušavaju da se dopadnu, kada kod kuće imaju supruga i decu?  Zašto na posao u školu dolaze toliko upadljivo? Kakav je to primer devojčicama? Sa jedne strane brane devojčicama da nose suknjice, i da se šminkaju, a onda se pojavljuju u školu upravo tako kako je zabranjeno! 
          Takodje sam se neprestano pitala zašto moramo da sedimo u učionicama kada je lepo vreme i kada se na otvorenom lakše uči? Dvorište škole je bilo prepuno drveća koje mi je privlačilo pažnju dok sam sedela na času...
          Još tada mi je bilo jasno da ja ne pripadam ovoj stvarnosti. Posmatrala sam drugu decu i videla da su gladna znanja, slušaju, upijaju, a ja sam bila gladna nekog malo drugačijeg znanja.

          I dan danas ta glad me nije napustila.

         Možda se pitate kakve veze sve ovo ima sa malim Simeonom i njegovim odrastanjem?

         Upravo deca poput Sime, deca sa autizmom, vraćaju nas onim malim radostima koja su izbrisana iz nas. Tu su da nas vrate ispravnom načinu življenja. Tek pored dece poput njega shvatamo da materijalno nije najvažnije. Deca sa autizmom su nosioci jako velikih poruka. Tu su da nas osveste.
         Oni donose poruku da je sva lepota i radost u sitnicama, a ne u velikim stvarima. Samim tim što pre primete mrava nego kamion, ili naša osećanja pre nego naše reči, govori o jednom sasvim zaboravljenom načinu življenja, življenju kroz intuiciju... O životu pre nego što su ljudi došli iz sela u grad.
         Sada se intuicija svesno odbacije, smatrajući da je to fantazija. Sve što nije obično u ponašanju, stavlja se pod dijagnozu. To svi znaju, pa se čak i odrasli ljudi kojima svest nije obična, plaše se sami sebe i ispoljavanja bilo čega što nije obično i društveno prihvaćeno.
         Činjenica da deca sa autizmom imaju metaboličkih problema u prihvatanju industrijski proizvedene hrane takodje ukazuje na štetnosti masovne proizvodnje hrane. Sve što kod njih izgleda kao socijalno neprihvatljivo ili kao problem, u stvari je smernica kojim putem treba krenuti:
         - Govor bez reči treba da probudi davno potisnutu intuiciju a način ishrane davno zaboravljenu organsku proizvodnju hrane. Razne alergije, ankcioznost, preosvetljivost na buku, veštačku svetlost i previše ljudi, sve su to znakovi da dete pre svega nije tu gde treba da bude, a ni mi sa njim. Oni su tu ne samo da promene svest  svojih roditelja, već  su tu da bi promenili svet na bolje.


         Oni nisu bolesni...
         Mi smo bolesni.
         Oni su tu da nas usmere i vrate                     ispravnom načinu života.
         Tako mali a tako mudri.
         Rodjeni sa jakim instiktima.
         Visoko senzitivni.
         Oni su tu da izleče nas...

Zahvaljujem Bogu svakog dana što mi je poslao Simu, da mi potvrdi ono što celog života osećam...

                                                                                 
Irena Panajotović Pešić

субота, 22. јун 2019.

Početak moje priče, kroz vraćanje u prošlost

                               
Na početku bih trebala reći da ja nisam niti lekar, niti zdravstveni radnik. Iako bih kao majka petoro dece sasvim lako mogla da se nadjem rame uz rame sa stručnjacima iz većine oblasti medicine tela i duha, ja se sada, u svojoj tridesetpetoj godini života, još uvek radoznala kao malo dete, nalazim pred otvorenim vratima jednog sasvim novog i magičnog sveta... sveta zvanog Autizam. 
         Na samom pragu ovog fenomena, bez mnogo ustezanja, pustam prve korake ka svojoj deci, ali i samoj sebi, nasmejana, kompletno srećna i po prvi put, rekla bih, slobodna od svega što sam mislila da ne mogu, da ne umem ili ne znam...
         Svet u kome živimo je na velikim mukama. Ljudi kao vrsta jako sporo sazrevaju a svesnost, kao najvažniji element našeg postojanja, je oduvek u represiji pred nezadrživom plimom telesnih potreba i ugodjaja. I dok zemlja na kojoj živimo umire zatrovana nepromišljenim delima čoveka, a eko-sistem primoran da se menja pod navalom sve većih zločina nad prirodom, sve ono što bi trebalo da bude važno, svedeno je na osnovne ljudske potrebe.  Pojedincima je zaista teško, možda čak i nemoguće da se uzdignu iznad automatizovane šeme življenja, jer pravila koja su vekovima postavljana veoma promišljeno, uslovljavaju svakog od nas da budemo obični. Ako ne isti u toj običnosti, onda barem slični. Sloboda izbora je svedena na stil oblačenja, frizuru i odabir jednog modela usavršavanja socijalnih veština, sve sa ciljem da se uklopimo u širu sliku društva u kojem živimo, gde svako nešto radi. Ne izdvajati se iz mase ljudi postalo je preduslov za normalan život.
         A koliko smo svi mi normalni? I šta to znači?

         Najranije sećanje mi je iz perioda u selu ( ne znam tačno koliko godina sam mogla da imam tada), kada me je baka stavljala u ručno tkanu nosiljku za bebe i nosila sa sobom na njivu. Okačila bi nosiljku na granu oraha i sve vreme dok je ona kopala ja sam se ljuljala u nosiljci gledajući u krošnju ogromnog drveta iznad sebe. Možda sam imala dve godine. Sećam se da je vetar ljuljao ljuljašku i da su ptice dolazile na grane drveta.


         Pamtim i kupanje u potoku na putu do njive, šljapkanja u baricama, pamtim  i sve šta me je baka učila o životu na selu.
 Uživala sam da sa njom sadim, kopam, da provodim vreme sa jarićima, jagnjićima, da hranim kokoške. Ništa mi nije bilo teško, niti naprono. Osećala sam da tu zaista i pripadam. Sve ono lepo što pamtim, jesu sećanja iz sela.


                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                  Sa druge strane, iz perioda života u gradu, pamtim jako malo, uglavnom samo ono što postoji na fotografijama i video snimcima. Jasno mogu da napravim granicu izmedju perioda kada sam se u selu igrala zemljom i grančicama, i apsolutne praznine i zbunjenosti odrastanja u gradu. U gradu sam bila nesrećna i tužna jer mi ništa nije prijalo, a ta osećanja neprijatnosti sam ublažavala sebi neprestanim čišćenjem cele kuće, dvorišta i tatinog auta. Posvećivala sam se sredjivanju kuće do najmanjih detalja. Sam fokus na sredjivanje me je smirivao. Prestajala bih da mučim sebe mislima šta je sa mnom i zašto sam toliko drugačija .

   
        U gradu sam se jedino radovala kada su baka i deka ( tatini roditelji ) iz Švajcarske dolazili jednom, nekad i dva puta o godišnje. Sećam se momenta kada se oni najave da dolaze i kad god bi se to desilo, ja i dve sestre od strica (sa kojima smo živeli u istoj trospratnoj porodičnoj kući), od tog trenutka svakog dana smo se okupljale i nestrpljivo odbrojavale sate i dane do njihovog dolaska. Pamtim sve trenutke koje sam provela sa svojom pokojnom bakom, tatinom mamom. Pamtim izraze njenog lica i njenu tugu što je toliko udaljena od nas. Veći deo vremena je provodila sa nama u hladovini, učeći nas da pravimo ogrlice i narukvice od perli koje je donela za nas, šila nam je garderobu za barbike kao i garderobu za nas, iako je bila u mogućnosti da nam kupi šta god smo želeli. Pamtim i kako smo svako veče vodili jedan isti razgovor: Ko će da spava pored Nane! Sećam se njenog mirisa i njene mekoće... Stalno je i sama to pričala, kako je mekana... Nakon kratkog odmora provedenog u Srbiji, oni su se vraćali u Švajcarsku, i dani opet postaju isti... Prazni.

           Živela sam od vikenda do vikenda, čekajući da odem u selo kod mamine mame.
        Škola mi je bila naporna. Pravi izazov za mene. Strašan izazov. Smetala mi je gužva još od prvog razreda. Nisam mogla da se skoncentrišem na predavanja, nisam mogla da se uklopim sa drugom decom, niti da nadjem nekog ko bi mi odgovarao. Tako je bilo tokom celog osnovnog školovanja. Niko me nije razumeo ni tada, a ni kasnije u pubertetu, o čemu zaista ne želim ni da pišem. Bez slobode u razmišljanju, kretanju i slobodnim aktivnostima, u gradu sam bila zbunjena i nesrećna. Pitala sam se svakog dana, kako je moguće da se ne uklapam nigde?

         Tokom osnovnog školovanja imala sam česte nesvestice, gubitak pamćenja i svaki put na istom mestu, na putu od škole do kuće, čudan bol u stomaku praćen mučninom i vrtoglavicom. Tada su sve to povezivali sa razvojem u pubertetu. Mnogo kasnije, nakon velikog epi-napada, shvatila sam, kroz razgovore sa lekarima, da su sve to bili mali epi-napadi, epizode krize svesti kroz koje sam prolazila sama na putu od škole do kuće.

         U svojoj 18 godini sam svesno počela da se povlačim u samoću. Prestala sam sa pokušajima da se uklopim u neko društvo, ali sam u selo nastavila da odlazim sa istom onom radošću iz detinjstva koja me nije napustala niti jednog trenutka. Nakon duže pauze i neizlaženja, srela sam jednog poznanika, kasnije i prijatelja, koji mi je predložio da se priključim jednom muzičkom edukativnom projektu, predstavi za decu do četvrtog razreda osnovne škole. Nakon kratkog razmišljanja, ja sam pristala. To je bila prva prekretnica u mom životu.
       
          Jedne večeri nakon završene probe, upoznala sam i najdivniju mušku osobu, sa kojom danas imam petoro dece i predivan život pun razumevanja i uzajamnog napredka, u nečemu što bih nazvala: Sazrevanje Svesnosti kroz Slobodu Mišljenja i Ljubav...
                                                                               Irena Panajotović Pešić